1960.-ih godina dolazi do integracije informatike, koja se bavi obradom podataka, i telekomunikacija, koje se bave prijenosom podataka na daljinu, u jedinstvenu disciplinu koja dobiva naziv TELEMATIKA
Razvitak je tekao kroz 4 faze, a to su:
1) faza prostorno ograničene daljinske obrade podataka – govorimo o prostorno nezavisnom smještaju perifernih u odnosu na središnje jedinice računalnog sustava i njihovog izravnog povezivanja pomoću namjenskih kabela kao komunikacijskih kanala tj. instalacija ulaznih jedinica na mjestima na kojima podaci nastaju, a izlaznih jedinica tamo gdje su potrebni rezultati. Dolazilo je do smetnji pri prijenosu ukoliko su periferne bile udaljene od središnjih više od 600m.
2) faza prostorno neograničene daljinske obrade podataka – komunikacija se odvija putem telefonskih mreža uz uvjet da oba računala imaju na kraju telefonske linije modem tj. uređaj koji pretvara digitalne u analogne signale i obrnuto. Još postoji problem centalizirane organizacije informacijskih sustava gdje glavno računalo predstavlja oskudan resurs.
3) računalne mreže – govorimo o izravnoj povezanosti većeg broja računala međusobno. Korisnik može od bilo kojeg računala tražiti neki odgovor ili informaciju ili mu nalagati nekakvu obradu podataka, a da pri tome može a i nemora znati od kojeg računala traži uslugu. Radilo se i na specijalizaciji različitih računala za obavljanje različitih zadataka. Računala si mogu međusobno pomagati, npr. u slučaju kvarova jedno računalo preuzme zadatke drugog. Korisnik ima mogućnost da proizvoljno odabere perifernu lokaciju izlaza – mjesta ulaza ne moraju se podudarati sa mjestima izlaza.
4) multimedijske mreže – govorimo o prijenostu digitalnih signala kao nositelja informacija – slike, zvuka, videozapisa. Najpoznatije su ISDN i ADSL. Brzinu prijenosa izražava se u mjernoj jedinici bit/sec (K,M,G,T). Takvi digitalni signali prenose se preko optičkih kabela, pa to čini takav prijenos brži, jeftiniji i mnogo lakši.